Ova stranica daje važan pogled na pitanje postoji li bajka uistinu. To nam se ne čini u slučaju loših događaja, u vremenima kad se sve čini nesigurnim, no aspekt žanra ipak se može probiti i vrijedi ga razmotriti u bilo kojem obliku proze, ali što je još važnije, i života. Pogledamo li bilo koji tip medija, bez obzira je li to New York Times, http://www.casino.com/ ili bajka u knjizi, možemo naći nova značenja i razumjeti preneseno značenje događaja koji u pozitivnom smislu preokreću život. Pročitajte analizu Strahimira Primorca.

Ima li bajka i danas šansu?

Negdje pri samom kraju Velebitske bajke Igora Zovka petogodišnja djevojčica Katarina, središnji lik oko kojeg se vrte sva zbivanja, budi se iz sna i majci i ocu koji stoje uz njezinu postelju kaže: “Bila sam u Velebitskoj bajci!” Sva tri lika (i čitatelj s njima) dijele istu svijest o mjestu i vremenu zbivanja: nalaze se u kući Katina djeda i bake, na rubu velebitskog sela, dok se vani rađa lijep zimski snježni dan. S druge pak strane, jasno je da smisao Katinih riječi kako je bila u “Velebitskoj bajci” shvaćaju i tumače različito.

Djevojčica ima na umu cjelovitu priču, u kojoj se taj “zbiljski” razgovor s roditeljima logično nastavlja na sve one burne događaje koje je proživjela te noći u planini: o tome kako je zalutala pa ju je noć zatekla u šumi, kako su je našle i pomagale joj životinje, kako su se za nju na život i smrt borile dobra i zla vila te kako ju je na kraju Bajna Vila uvela kroz prozor u postelju na prvom katu bakine seoske kuće. Roditeljski aspekt je, naravno, sasvim suprotan, racionalan; oni kćerine riječi tumače kao plod njezine bujne mašte i posljedicu “čistog planinskog zraka”, a u svjetlu globalnog zatopljenja nije nemotiviran ni ovaj njihov zaključak: “Pa igra u snijegu prava je bajka”.

Likovi dakle imaju svoja čvrsta uvjerenja, ma koliko ona bila udaljena, čak suprotstavljena; jedino je čitateljeva pozicija potpuno relativizirana. Čitatelj bi se, osobito stariji (literarno osvješteniji), možda i mogao poistovjetiti s racionalizmom roditelja koji djetetovu istinu pripisuju njegovoj mašti ili nerazlikovanju jave od sna, ali će ga u tome pokolebati piščeva intervencija: vučji zub (“čarobni dar”) koji Vila Velebita poklanja Kati u onom dijelu bajke što ga njezini roditelji
drže snom, javlja se naime poslije i u “zbilji”, u dijelu teksta koji sugerira stvarni život.

Tom autorskom intervencijom svoju Velebitsku bajku, koja temu, motive, likove i stilska sredstva ponajviše vuče iz tradicije usmene i popularne književnosti (i umjetničke, naravno), Igor Zovko nastoji približiti vremenu koje žanr bajke drži uglavnom arhaičnom pojavom. Pogotovo uzme li se u obzir činjenica da je ta bajka spjevana pretežno u desetercu, iako metar zna biti gdješto i duži (do četrnaesterca), ali i kraći. Riječ je o 294 katrena, dakle ukupno 1176 stihova, u kojima se kombiniraju različiti modeli rimovanja (abab; abba; aabb; povremeno se javljaju i tzv. nečiste rime). Tekst je podijeljen u deset “pjevanja”: Čudesna gora, Družina, Zagonetni stvor, Upozorenje, Vojska mraka, Bijeg, Okupljanje, Ljuti boj, Zmajska špilja i Odlazak. Njihova dužina nije ujednačena, a najopsežniji su Ljuti boj (68 katrena) i Zagonetni stvor (55).

Osnovna je tema Velebitske bajke borba između dobra i zla, a njihovi su simbolički nosioci Vila Velebita i Kraljica Crna (u brojnim inačicama: Kraljica tame, Kraljica zlobe, Zla kraljica, Kraljica mraka i dr.). Crna Kraljica zarobi u šumi zalutalu nevinu djevojčicu (Katarina) da bi se domogla neograničene moći, a Vila Velebita uz pomoć planinskih životinja, bilja, potoka i stijena, oblaka te vjetrova nastoji poraziti “vojsku mraka” i spasiti dijete. Poprište je tih strašnih zbivanja mitska hrvatska planina Velebit (Čudesna gora; planina sreće; planina sveta), a u tom fantastičnom, imaginarnom svijetu spominje se još nekoliko prepoznatljivih toponima: Gacka, Lika, Mali Alan, Vaganski vrh, Nehaj.

U svakom slučaju, treba primijetiti dvije snažne poveznice s hrvatskom popularnom i umjetničkom književnošću. Najprije, čini se da je dobri duh Vile Velebita – domoljubne pjesme spjevane vjerojatno u drugoj polovici XIX. st., čijeg autora pouzdano ne znamo, i koja je bila zabranjena u socijalističkoj Jugoslaviji – inspirativno snažno prisutan u Zovkovoj Velebitskoj bajci. Kao što bi se u njoj mogli naći i odjeci Nazorova Medvjeda Brunde, ne samo zbog Velebita kao mjesta zbivanja nego prije svega u opisima antropomorfiziranog životinjskoga i biljnog svijeta velike planine. Valja istaknuti vrlo solidno vođenu radnju, dobar kompozicijski ustroj unutar zadane matrice i manje-više nenametljivo inzistiranje na ljudskoj ustrajnosti, srčanosti u borbi za svoju ideju, na razlikovanju dobra i zla. Stanovita naivnost u postupcima i pojednostavljenost u odnosima među likovima karakteristika je dječjeg doživljaja svijeta, što mladoj publici
olakšava primanje i razumijevanje ovakvog sadržaja. U širem kontekstu, valja razmisliti i o savjetu što ga Vila Velebita posebno naglašava maloj Katarini: “Kad odrasteš, o tomu riječ je – neka ti srce ostane dječje. Zato vjerujem da će Velebitska bajka najmlađima biti vrlo privlačna lektira. Bajka, znači, i danas ima šansu.

Strahimir Primorac