Mudri Mor

Zemlja se trese, drhti i tutnja,
u šumi tihoj nasta pomutnja.
Stazom hodi stvor velik’ kao bor,
to dobri je medo zvan’ Mudri Mor.

Snaga je gore, mudrost ga krasi,
zalud nikom’ ne dira nit’ vlasi.
Krzno mu je toplo, otapa led,
smrznutim krilima on vraća let.

Gordi Huk

Čemu problemi, čemu li vaš strah,
zbog mene nitko ne bijaše plah?
Svog čopora ja jesam prvi vuk,
vaš čuvar ja sam, vrli Gordi Huk.

Očnjaci moji znak su moći,
kad vrisnem gromko, bude se noći.
Svakom tko prijetit’ gori kani,
vjerujte, braćo, kratki su dani.

Zeko Zveko

Tek što ledene vode popi Huk,
Gacki stiže vel’kih uha zeko.
Krzno mu je k’o kravlje mlijeko.
Bog, družino, reče, ja sam Zveko.

Uši su moje sluh svih dubina,
a šape moje let do visina.
Kada skočim iz ove doline,
letim k’o ptica na vrh planine.

Za tren oka ja mogu iz gore
šapama svojim doći na more.
Priznajem, eto, vama ja tako,
vrlo se brzo umorim jako.

Planinka Vida

Znaju svi, dužnost moja je ova,
očima gledam tko gorom hoda.
Ja vid sam Čudesne gore ove,
vidim i kroza stijene more.

Zbog mojega očinjega vida,
ime moje Planinka je Vida.
Imena vaša nisu meni tajna,
iskrena bit ću, baš su sjajna.

Katarina

Družbo mala, ja sam Katarina.
Ime dade majčica mi mila,
ocu svojem princeza lijepa,
na svijet dođoh ima već pet ljeta.

Bijah na selu kod svoje bake,
ondje se igram godine svake.
Nešto mi čudno ne dade mira
pa skrenuh tamo gdje nisam bila.

Kako ne poznajem pute ove,
čuh stazu šumsku kako me zove.
Krenuh tada natrag, svojoj baki,
al’ posta isti puteljak svaki.

Tako, eto, na proplanak dospjeh,
imadoh, vidim, veliki ja peh.
Ovdje se, evo, ja sretoh s vama,
sad mi je milo jer nisam sama.

Nego, hajdemo, družino vrla,
put sela gdje je kućica prva.
Ondje su moje baka i mama,
obitelj se brine jer sam sama.

Dobri moj otac u tuzi je sad,
u strahu je i brižni djed moj star.
Vratite me gdje moji su mili,
hvala što sa mnom u zlu ste bili.

....

Vilinka Slana

Mlađa je sestra velike sile,
slavne, mile Velebita Vile,
dobroga duha Velebit gore,
što čuva krš i Najljepše more.

 Velebita Vila

Hajte u stroj, risi moji ljuti,
vi medvjedi i sokoli ptice,
vile, sestre, okupite vuke,
Nehaju tvrđo, šalji hajduke!

Duhove pravde što mrkih su brka,
sjajnih sablji, čvrstih desnica ruka.
Bude se vazda kad nepravda vlada,
kad silnik sirota jadi od jada.

Otvori planina vela njedra svoja,
svi izviru kroz krševiti Velebit.
Iz Nehaja stiže vojska željna boja
jer bez pobjede sretan nitko neće bit’.

Sasijecite sabljama hajdučkim, sjajnim,
sve zmaje što nebo učiniše tamnim!
Kliče Vila, puta napravite čista,
spasimo dijete čije srce blista!
...

Sad počujte mene, vašu Vilu,
lijeka ima za svaku silu.
Do svanuća moramo mi doći,
zmijskom gnijezdu sad ćemo poći.

Katicu malu moramo spasit’
prije no ptice dan će oglasit’
Kraljica Crna steći svu će moć,
samo ako Katu proguta noć.

Kraljica Crna

Al’ s druge strane Čudesne gore,
strašna bića, iz najgore more,
zle guje jada vrebaju smjelo,
da dobrima zlo učine djelo.

Kraljica Crna, mrka k’o mrak,
stoljećima ona čeka znak
da zavlada baš svakim stvorom
što diše zrak Čudesnom gorom.

Vještice stare rekle joj davno:
Kad zaluta čedo u Goru ravno,
treba se domoći djeteta tog,
pogleda bistrog i srca čistog.

Kraljice Crna, vladat ćeš svime,
trest će svi se kad ti čuju ime.
Hvalile tako vještice grdne
oholo srce što stalno tvrdne.

Od tih davnih, pradavnijeh dana,
Kraljica zlobe planove kuje,
al’ za čedo do današnjeg dana
u toj gori nikako da čuje.
...

Čarobne, strašne moje su moći,
kanim u Čudesnu goru poći,
pomoću spodoba grdnih noći,
do djeteta malog moram doći.

Osedlajte mi strašnoga zmaja,
najgorega iz paklena kraja.
Žezlo mi dajte s moćima strašnim,
u pohod krenimo s glasom glasnim.

....

Velebit

A kroz prozor vidi krajolik se cijel,
svud napad’o snijeg je dubok i bijel.
Nad svime se diže ta planina mila,
u noj živi slavna - Velebita Vila.