Čudesna gora

U zemlji lijepoj, velih dôlja
bistrih rijeka, zlaćanih polja,
zelenih brega, Najljepšeg mora,
stoji golema, predivna gora.

U njoj crvene bude se zore,
kad hladni, čisti, zapada snijeg,
bijeli svaki se dragi brijeg,
lice joj umiva plavo more.

Navijek je ona posebna bila,
dom je dobrog duha zvanog Vila.
Stijene silne u nebo hrle,
livade nježne cvijećem nju grle.

Na polju vjetar s travom se igra,
latice cvijeća rosa dira.
Mjesec sanak ondje dođe usnit’,
planina vela, tu je Velebit.

U njedrima grije divan svijet
i svaki Božji život njoj je svet.
Čuva ga ona, majčica mila,
u krilo ga je k’o čedo svila.